Intelektualna znatiželja je veliki dar. Ispunjavajuće je razmišljati o velikim pitanjima postojanja: hoće li Svemir umrijeti od toplinske smrti nakon što se proširi još milijardama i milijardama (i milijardama) godina? Postoji li nešto izvan našeg svemira? Što je s druge strane crne rupe?…i…Kako miriše Mars?
Ozbiljno.
Ono što se na prvu može činiti neozbiljnim pitanjem zapravo je prilično zanimljivo kada se vaša intelektualna znatiželja zaokupi. Sama atmosfera Marsa mnogo je drugačija od Zemljine. Naše razne robotski posjetitelji na Mars su otkrili atmosferu bogatu ugljičnim dioksidom (96%). Nema puno mirisa tamo. No, površina Marsa je također mnogo drugačija od Zemljine i sadrži spojeve sumpora, kiselina, magnezija, željeza i klora. Kako bi to moglo mirisati?
Znamo da mirisi imaju snažan učinak na pamćenje . Kako kolonisti mogu reagirati na miris koji se toliko razlikuje od onoga na što su navikli? Kako bi mogli reagirati na miris Marsa nakon što se vrate na Zemlju nakon misije na Mars? Ponovno stvaranje mirisa Marsa za koloniste koji se vraćaju moglo bi dati zanimljive rezultate.
Olfaktorni živac ima snažnu vezu s područjima mozga uključenima u uzbuđenje i pažnju. Može li se ova veza iskoristiti za pomoć marsovskim kolonistima? Slika: Patrick J. Lynch CC BY 2.5
Očito, kolonisti ne bi udisali Marsovsku atmosferu. Ali neka bit Marsa bi najvjerojatnije bila prisutna u njihovim stambenim prostorima.
Nakon hodanja po Mjesecu, astronauti Apolla primijetili su da su sa sobom pratili nešto mjesečeve prašine natrag u lander. Kad su skinuli kacige, mogli su osjetiti miris Mjeseca: miris potrošenog baruta ili miris mokrog pepela poput logorske vatre koja je ugašena. Ista stvar se može dogoditi na Marsu, bez obzira na to koliko su ljudi oprezni.
Međunarodna svemirska postaja (ISS) ima svoj poseban miris. Prema NASA-inom astronautu Donu Pettitu, ISS miriše na kombiniranu strojarnicu/strojarnicu/laboratorij. Ali ISS nije kolonija i nije izložen drugim svjetovima. Sve što astronauti mogu namirisati unutar ISS-a mogu namirisati i na Zemlji.
Mars je drugačiji. Ne samo zbog mirisa, već zato što je tako daleko. Na ISS-u astronauti mogu pogledati dolje i vidjeti Zemlju kad god žele. Oni mogu vidjeti svoju zemlju porijekla i poznati zemljopis. Na Marsu ništa od toga nije moguće. Marsovci će se nositi s ekstremnom izolacijom.
Intrigantno je i važno pitanje kako bi ova izolacija mogla utjecati na ljude koji dugo provode vrijeme na Marsu. A kako mirisi igraju ulogu u tome, također je intrigantno.
Učinci društvene izolacije dobro su shvaćeni. Može dovesti do depresije, nesanice, tjeskobe, umora, dosade i emocionalne nestabilnosti. To su problemi s vrtnim sortama s kojima se svi susreću u nekom trenutku, ali sve zajedno oni su moćna mješavina koja bi mogla izazvati ozbiljne mentalne bolesti.
Dodajte tome činjenicu da marsovski kolonisti neće moći ni vidjeti Zemlju, a kamoli činjenicu skupljenog, blijedog Sunca, i odjednom psihološki teret kolonizacije Marsa dolazi do oštrijeg fokusa. Trebat će višestruki pristup kako bi se kolonisti mogli nositi sa svime ovim.
Dio ovog pristupa može uključivati ponovno stvaranje mirisa Marsa i izlaganje kolonista tijekom njihovog treninga prije kolonizacije. A zahvaljujući tehnologiji zvanoj “ Prostor za glavu “, možda je moguće ponovno stvoriti miris Marsa ovdje na Zemlji. Spektroskopska mjerenja atmosfere Marsa mogla bi se prenijeti natrag na Zemlju, a aroma Marsa bi se mogla ponovno stvoriti u laboratoriju.
Možda bi se miris Marsa mogao upotrijebiti prije polaska kako bi se kolonisti cijepili na neke od opasnosti Marsove izolacije.
Tko zna sigurno? U mirisu Marsa možda se krije zanimljivo otkriće. Kako bi se taj miris mogao upotrijebiti za pripremu kolonista za vrijeme na Marsu i kako astronauti koji se vraćaju reagiraju na miris Marsa, rekreiran za njih na Zemlji, moglo bi nam reći nešto važno o tome kako naš mozak radi.
Intelektualna znatiželja kaže da je vrijedno razmisliti.